Usavršavanje ideje obuhvaća puno razgovora s ljudima koje poznajem i one koje prvi puta susrećem. Naravno ljudi koji su već u nekom biznisu svakako će ti pri tome udijeliti vizitku, a ti? Uljudno ćeš se ispričati jer eto ti si još uvijek u pionirskoj fazi.
S vremenom ti postane neugodno (looser), a onda odlučiš da bi ipak mogao poduzeti nešto po tom pitanju. I tako kreneš raditi svoju novu poslovnu karticu iliti vizitku. Pri tome nemaš adresu poslovanja, priželjkivani e-mail, web-site… U prijevodu nedostaje ti 50% vizitke. Trenutno nebitno (nek se nađe).

Prvu skicu napraviš sam. Zatim ti “partner in crime” (čitaj: Sanja) kaže – ja bi to tako. Onda se sjetiš kolegice dizajnerice koja bi mogla pomoći da razradi tvoju inicijalnu ideju s nekoliko prijedloga. Kada rješenja stignu S. i ja se odlučujemo za različite vizualne opcije. Ok, no problem, imat ćemo personalizirane vizitke.

Slijedi korak dalje od našeg korektivnog faktora profesora T. koji postavlja konkretna pitanja:

• Imat ćete miks engleskog i hrvatskog? Nije profesionalno.
• Nemate neke glavne naznake djelatnosti na prednjoj strani?
• Svoje funkcije želite ostaviti baš tako napisane?

Sva pitanja su na mjestu i spremna sam odgovoriti na njih korekcijom. Ali još uvijek je sve magličasto, odnosno nije sjelo na svoje mjesto. Do odlaska na izložbu drage osobe.

Ušla sam u izložbeni prostor. Na ulazu je sjedio neki dečko zabavljen svojim kompjutorom, nezainteresiran za okolinu i očito prisiljen da sjedi na tom mjestu. Izložba se sastoji od tri skulpture od gline (mislim?) bez opisa, bez dodatnih objašnjenja, bez nekog letka (makar iz običnog kućnog printera) koji bi mi pomogao da proniknem u svijet umjetnika, njegove inspiracije, niti vodilje, poruke koju želi prenijeti… Najbrža izložba na kojoj sam bila od ulaska do izlaska (možda 3 minute). Izašla sam razočarana s osjećajem koji ne bih ponovila. A onda prosvjetljenje nakon izlaska.

Jedan “prazan” izložak pravokutnog oblika podsjetio me na moju vizitku s početka priče. Pa da, kako ćeš biti interesantan ljudima ako im i na tom malom komadiću papira, tvom prvom kontaktu, ne daš informacije o sebi, tvom poslu, čime se baviš?…. Kako se izdvojiti iz mora vizitki koje će netko, tko te je susreo,  spremili u ladicu, zaboraviti pri tome, ali nek se nađe?

Zašto umjesto izvršnog direktora (CEO) ne bi pisalo gurmanofil, firmofil, kunofil? Da li time objašnjavam svoju opredjeljenost prema hrani i poslovima vezanim uz firmu i financije? Ili je to malo too edgy ili too risky?

Samo glasno razmišljam (do krajnjih granica ;)), kako svojom prezentacijom na tom malom marketinškom prostoru uvijek izazvati osmijeh onoga koji ga čita? Pitanja su dobra, sužavaju mi izbor koji će se polirati do izlaska u javnost.

Osmijeh, interes i utisak druge strane tri su cilja moje nove vizitke. 🙂

Izvor fotografije: freedigitalphotos.net