Od kad se stvorila ideja o Kuhaoni razmišljamo o prostoru u koji bi se smjestili i uredili na način da bi bio ugodan oku, ali i maksimalno iskorišten za sve što smo tamo zamislile raditi. I tako je već nekoliko mjeseci grubi nacrt stajao na papiru, dale smo se u potragu po različitim oglasnicima, ali ništa idealno za prihvatljivu cijenu nismo našle. I onda smo počele razmišljati o gradskim i državnim prostorima, kojih je centar grada prepun i žalosno stoje prazni umjesto da se nekome tko želi raditi i doprinijeti nečim novim da u najam.

Za početak upoznale smo osobu koja sve gradske prostore zna napamet i dovoljno je bilo reći mu ulicu i broj a on bi nama rekao radi li se o gradskom, državnom ili privatnom prostoru i ima li šanse da se neki od njih pojavi na sljedećem natječaju. I tako smo se Karmela i ja podijelile, obišle smo ulice po centru grada koje su nam se činile zanimljive, zurile kroz izloge, mjerile koracima, zapisivale adrese i fotkale. Tko zna što su si ljudi koji su nas vidjeli što radimo mislili 😀 Na kraju je ispalo da baš i nismo naišle na puno prostora koji pripadaju Gradu 🙁

Svaki prostor mogao se pogledati na točno određeni dan i određeno vrijeme. Prostor u Gundulićevoj uz samu zgradu HEP-a bio je prvi na redu. Stižem malo ranije očekujući gužvu međutim, osim mene i još jednog zainteresiranog nema nikoga, i mislim si, to je dobar znak, valjda nikoga ne zanima ova lokacija. Ulazim unutra i ostajem iznenađena izgledom prostora i dobrim stanjem u kojem se nalazi. Velika prostorija koja se po potrebi može pregraditi, jedna manja soba koja bi nam bila ured i sanitarni čvor ono su što već dugo tražimo. Stiže i Karmela i iako u prostoru nema struje dovoljno je svjetla koje dolazi kroz dva velika izloga da vidimo sve detalje. Petnaest minuta, koliko smo imale za pregled, maksimalno smo iskoristile i već smo počele slagati sliku gdje bi se što nalazilo.

Za nekoliko dana došao je na red i treći prostor koji nam se svidio izvana, u Petrinjskoj. Taj dan kiša je tako pljuštala da sam si mislila da se nikome neće dati dolaziti na pregled prostora. Ali ova lokacije čini se da je ipak bila atraktivnija jer je u nekoliko minuta nastala gužva i uglavnom su žene bile te koje su se raspitivale o detaljima. Jedna od njih zamislila je da je to već njen lokal i na glas govorila koliko će uložiti i što sve promijeniti i već se dalo naslutiti da će ponuditi visoku mjesečnu zakupninu. Iako mi se ovaj prostor više svidio od onog u Gundulićevoj, za Kuhaonu nije praktičan jer je podijeljen na dvije razine čije kvadrature nam nisu dovoljne za uređenje.

E sad je trebalo dobro razmisliti i još jednom pobrojati prednosti i mane oba prostora i odlučiti se za kojeg podnijeti ponudu. U pomoć nam je priskočila arhitektica, koju ćemo ako prostor dobijemo angažirati za pomoć oko uređenja, i odluka je vrlo brzo pala na Gundulićevu.

Obzirom da smo imale još samo 9 dana do zaključenja natječaja nastala je lagana panika jer  još uvijek nismo imale rješenje o upisu tvrtke u sudski registar kao ni ostale papire koje smo trebale priložiti uz ponudu. Trgovački sud najviše nas je koštao živaca ali kad smo papire dobile u dva dana riješile smo i ostalu papirologiju. Dobro, nije baš sve išlo glatko ali nismo se dale smesti pa je i otvaranje računa u banci i potvrde koje smo od njih trebali dobiti, uz čuđenje da žena ne zna svoj posao, ipak uspješno odradili;)

Kao prave štreberice prije nego smo kovertu zalijepile otišle smo u ured u Gradskom poglavarstvu gdje je jedna ljubazna teta pregledala jesmo li priložili sve dokumente i onda smo konačno otišle do pisarnice i predale našu ponudu.

Do javnog otvaranja ponuda sad imamo nešto manje od dva tjedna i nadam se da će naša ponuda, iako nije puno veća od početne mjesečne zakupnine, biti dovoljna da prostor dobijemo i konačno krenemo s radom Kuhaone.