Danas jedan od onih dana kada nam statistička vjerojatnost ide najmanje u prilog. Otvaraju se kuverte u gradu za dobivanje gradskog prostora. Nervoza želuca prisutna je od samog jutra. To je stvarno pitanje – to be or not to be…

Praznovjerno nosim sve favourite stvari na sebi, kao talisman, a kao dodatna opcija, ogrebla sam auto u podzemnoj garaži. Srećom o stup, da ne bi još imala dodatnih preokupacija s osiguranjima i drugim licima, kad bi neki drugi auto bio predmet mog “grebanja”.

Pred dvoranom brdo ljudi ulazi u malu dvoranu u kojoj se jedva može disati. Adrenalin “praši” 100 na sat. Za 52 prostora stiglo je preko 80 ponuda. Ufff. Počelo je s firmom koja je poslala 5-6 ponuda (uključujući i naš prostor), ali srećom nije imala dokumentaciju osim jednog papira. Kuverte se otvaraju i teška se borba vodi oko tri lokala u Petrinjskoj ulici. Lakše dišemo što se vrh kuverti smanjuje. Stiže i naša ponuda na čitanje. Nema još nikoga osim nas za Gundulićevu. I onda 5 do kraja udruga koja je već aplicirala za jedan prostor javila se i za “naš” i ponudila 999,00 kn veći iznos. Pušiona! Čekamo kraj i izlazimo van ko da smo kopale u rudniku. Pala mi je odmah na pamet čuvena rečenica Mije Aleksića iz filma “Maratonci trče počasni krug” – “Kad se sad nisam šlogirao, nikad neću.”

U zraku stoji pitanje: Što sad? Ha, pričekati da vidimo koji će biti završni dokument koji će Grad Zagreb objaviti. Ostaje otvorena još mogućnost da nisu do kraja ispoštivani svi uvjeti natječaja.

Ali svakako već u tom trenutku treba razmišljati o planu B.